Stalak za tortu i kolače

Iz do sada najstarijeg sačuvanog kataloga Srpske fabrike stakla, štampanog 1930. godine, vidi se da je fabrika ovakav stalak sa stopom pravila od presovanog stakla u četiri modela – duboki, poluduboki, plitki i ravan (kalup je bio isti, ali je majstor uz pomoć heftara dorađivao oblik ručno). Osam godina kasnije, u trgovačkom katalogu staklarsko-porculanske radnje Nikole S. Stojadinovića koji je prodavao paraćinsko staklo, prestavljena su četiri modela ovakvih tacni različitih dimenzija i dizajna. Paraćinska fabrika je verovatno od početka uvođenja presovanog stakla 1922. godine u svoj proizvodni asortiman uvrstila i ovakve tacne. Proizvodna politika Srpske fabrike stakla zasnivala se na proizvodnji malog broja artikala od presovanog stakla koja je kontinuirano tekla više od 60 godina.

Razvoj i popularnost stalka za tortu ili kolače može se objasniti činjenicom da je tridesetih godina objavljen čuveni Patin kuvar sa brojnim receptima za torte (Doboš, Zaher, Beogradska, Zagrebačka…) i kolače od kojih je za Paraćin posebno važan recept za „Vasinu tortu“. Takvu tortu je, prema predanju, u Paraćinu 1908. godine tašta umesila zetu Vasi zato što je svoju trudnu, a bolešljivu suprugu Jelenu odveo čak do Beča ne bi li i ona i dete preživeli porođaj. Drugi smatraju da je torta dobila naziv po Vasi Pelagiću, autoru knjige Narodni učitelj. Početkom XX veka slatkiši, posebno torte, bili su retkost u srpskim domovima. Samo najspretnije domaćice su 1930-ih godina mogle da umese i na ovakvom stalku iznesu tortu pred goste, čime se pokazivala pripadnost elitnom građanskom društvu.