Prozorska stakla - spoj veštine staklarstva i umetnosti
Tekst priredila: D. Jovanović
Da li ste se ikada zapitali koje majstorstvo stoji iza izrade prozorskih stakla? Da li ste znali da su najstarije tehnike izrade prozora duvanje krune i cilindra? Da su stari Rimljani prvi napravili prozorska stakla, a da je izrada prozora tokom 4. veka postala umetnička forma? Sve o prozorskim staklima i istoriji njihove izrade možete saznati na izložbi „Kratka povijest prozorskih stakla“ koja je otvorena krajem oktobra u Zadru, a koju je osmislila dr sc. Vedrana Jović Gazić, viša kustoskinja u Muzeju antičkog stakla u Zadru.
Za Kreativno staklo Srbije razgovarali smo sa dr sc. Jović Gazić o ideji za ovu izložbu i istoriji prozorskog stakla.
Izložba je jedna je u nizu tematskih izložbi kakve se redovito postavljaju u Muzeju. Prozorsko staklo uistinu jest vrlo usko određena tema, na prvi pogled možda i ne pretjerano atraktivna, ograničavajuća ili jednostavno preobična. No, upravo je ta prividna jednostavnost i običnost teme bila jedan od motivacijskih pokretača pri njezinoj razradi. Odabrala sam koncept kronološkog presjeka razvoja prozorskoga stakla kroz povijest, budući da su elementi određenih povijesnih razdoblja, tradicije i ukupne kulture življenja, često sažeti u samo jednom naoko običnom prozoru“ objašnjava nam Vedrana.
Izložba je sastavljena od arheološke građe, ilustracija, grafičkih rekonstrukcija i crteža na zidnim panoima, u kojima se očitava neraskidivost prozorskog stakla i prozorskog okna. Vedrana naglašava
da za razliku od staklenog posuđa čija se svrha ostvaruje u izravnoj svakodnevnoj konzumaciji prozorsko staklo samo po sebi nije dovršen proizvod, a njegova namjena potpuna je tek u cjelini prozora. Struktura, dimenzije i položaj prozora uglavnom su uvjetovani aktualnim stilsko-estetskim odrednicama kojima se nužno prilagođavaju i forma i izgled upotrijebljenih prozorskih ploča – ravnih, pravokutnog ili četvrtastog oblika, kružnih u formi okula ili nepravilnih oblika rezanih iz većih staklenih ploča. Dakle, snažna podređenost pripadajućoj arhitekturi prepoznatljivo je obilježje prozorskoga stakla koje ga u odnosu prema drugoj staklenoj građi široke primjene čini posebnim. Staklarstvo je vrlo specifičan civilizacijski fenomen u kojem su satkana sva druga postignuća, i uistinu ga se može nazvati svojevrsnim „ogledalom ljudske genijanosti.“
Pre intenzivnije proizvodnje prozorskog stakla, otvori na građevinama su se zatvarali pomoću ploča od kristalizovanog maltera od selenita, koje su u antičkom svetu bile poznate pod nazivom lapis specularis (ogledalni malter, poznat i kao „stakleni kamen“ napravljen od selenita, jedne od vrsti minerala gipsa). On je omogućavao sečenje u listovima, različitih veličina, prolaz svetlosti i odsjaj. Prvi pokušaj oblikovanja staklenih prozorskih ploča zabeležen je u I veku pre nove ere, ali puni razvoj ove vrste stakla kreće od 3 i 4. veka, kada se intenzivno grade crkve i počinje korišćenje vitraža kao jedne od tehnika njihove dekoracije i prikazivanja biblijskih priča. Tipična su bila tri modela prozorskog otvora – kvadratni, pravougaoni sa lukom i kružni. Njihove veličine kretale su se od 17cm u prečniku do 100 cm. Osim zatvaranja otvora na većini privatnih i javnih zgrada, staklene ploče su se koristile u termama u prostorijama tepidarija. Najstariji primerak ovog prozorskog stakala koji je sačuvan potiče iz Pompeje.1
1. Adaptiramo prema: Jović Gazić (2023) Kratka povijest prozorskog stakla, Zadar: Muzej antičkog stakla u Zadru.
Vitraži su gotovo zasebna kategorija prozorskog stakla, budući da priprema i izrada obuhvaća više razina, počevši s izradom staklenih ploča koje se prema nacrtu slažu i povezuju u jedinstvenu plohu vitraža, a zatim prebacuju u konsturkciju prozorskog.“
Izrada vitraža poznata je po svojoj dekorativnosti i svetlosnim efektima koji nastaju u unutrašnjem prostoru. Od prvih prototipa srednjovekovnih vitraža, ova staklena umetnička dela omogućavala su da se stvori posebna atmosfera u sakralnom prostoru. Zbog toga je postojala velika motivacija za njihov razvoj. Najvažnije doba primene i izrade vitraža je 12-13. vek. Kasnije tokom 17. veka su izgubili na popularnosti, jer su se pojavili novi stilovi u arhitekturi pod uticajem protestantizma. Nizom verskih reformi, likovna interpretacija bibliskih scena gubi na značenju i tako vitraži gube svoj smisao.
„Mogućnost slaganja elemenata, kombiniranja čisto dekorativnih kao i figuralnih motiva na tako jasno vidljivom mjestu posebno je bila atraktivna u srednjem vijeku kada se crkveni nauk osim propovijedima širio i vizualnim putem, preko ilustracija, pa tako i preko vitraža koji su u „mračnoj Europi“ 12. – 13. stoljeća prenosili boju, svjetlo i Božju riječ u formi „sličice“. Popularnost vitraža u smislu tehničkog postupka, kao i njegove mogućnosti primjene u arhitekturi, ponovo je jače oživjela krajem 19. stoljeća, zahvaljujući procvatu arhitekture novog doba i novih tehnologija gradnje, premda je prisutno i u drugim povijesnim razdobljima, posebno renesansi, samo u posve drugom kontekstu koji nije izazvao masovnu primjenu niti neke posebne razvojne karakteristike.“
Oslikavanje prozorskog stakla je još je jedna kategorija u oblikovanju prozora koja se koristila u izradi vitraža, a naročito je bila popularna zbog težnje da se slikom dočaraju reči.
Gotički vitraži koji su u velikoj mjeri imali funkciju „slikovnica za vjernike“ bili su oslikani svetačkim likovima, biblijskim prizorima, nekad vrlo složenih scenskih kompozicija, naravno krajnje jednostavnih u skladu s dometima srednjovjekovnog zidnog slikarstva. Linijski elementi, figure, ljudski likovi i detalji iscrtavali su se u na samom kraju postupka izrade vitraža, nakon čega je slijedilo završno fiksiranje boja dodatnim zagrijavanjem prozorske ploče. Boje kojima su vitraži oslikavani, ili bolje rečeno iscrtavani, bile su slične emajlu.“
Tehnike izrade prozorskog stakla
Tehnike izrade prozorskog stakla su vrlo jednostavne i identične su najranijim tehnikama oblikovanja stakla kroz upotrebne predmete. To su livenje i duvanje stakla, mada su u procesu izrade proizora ove tehnike dobijale neke svoje specifične karakteristike.
Lijevanje stakla jedna je od najstarijih tehnika uopće, i njome su izrađena i prva prozorska stakla. Velika većina antičkih prozora rimskoga doba imala je staklene ploče nastale lijevanjem koje su se postavljale u drvene ili željezne okvire. Inovacije su unapređivale ovu tehniku. Tako na primer, u staklarskoj radionici ogledala francuskog kralja Louisa XIV. 1688. godine prvi je put upotrijebljen veliki metalni valjak za stolno ravnanje izlivene staklene smjese. Taj je postupakznačajno utjecao na cijenu završnog proizvoda, pa su prozorska stakla izrađena lijevanjem staklene ploče pomoću valjaka u jednoj razvojnoj fazi bila najskuplja na tržištu. Float postupak, kojim se najviše proizvode i današnja prozorska stakla, 1959. godine razvila je britanska tvrtka Pilkington Brothers. Ona se temelji na lijevanju rastaljenog stakla u bazen ispunjen rastaljenim kositrom.Druga najvažnija tehnika u povijesti staklarstva jest puhanje stakla pomoću puhaljke kojom je izrađeno gotovo 80 posto (slobodna procjena) ukupnog povijesnog stakla. Usijed primjene tehnike puhanja u izradi prozorskog stakla razvile su se dvije specifične tehnike, a to su tehnika krune i tehnika cilindra. Sami nazivi (kruna i cilindar) vezani su uz određene faze u procesu oblikovanja staklene smjese u kojima predmet nakratko poprima formu stilizira-ne krune, odnosno formu cilindra iz koje u konačnici nastaje pravokutna staklena ploča. Specifičnost tehnike puhanja krune jest izrada naširoko primjenjivanih okula – prozorskog stakla u formi diska. Ova tehnika doživljava procvat u 14. stoljećum a najveći proizvođač i izvoznik narednih nekoliko stoljeća postaje Venecija. Najpoznatiji u povijesti staklarstva su venecijanski kasnosrednjovjekovni i renesansni okuli kojima su ostakljene sve mletačke palače u Veneciji.“
Paralelno tehnici puhanja krune razvijala se i tehnika puhanja cilindra kojom je izrađena većina povijesnog prozorskog stakla. Uslijed velike potražnje za ravnim prozorskim staklom u 19. stoljeću postupak puhanja cilindra doveden je do krajnjih granica manualne izvedivosti.“
Najpoznatija prozorska stakla na svetu
Prozori krase različita arhitektonska zdanja, a staklo na njima deo je istorije tih građevina. Međutim za razliku od drugih staklenih predmeta koji se mogu sačuvati, prozori su izloženi spoljnim uticajima i često se mogu oštetiti. Ona stradaju u vremenskim nepogodama, ratnim razaranjima i prirodnim katastrofama, i mali je broj istorijskih građevina na kojima su prozori sačuvani u izvornom obliku. Ipak najpoznatiji prozori fasciniraju idalje svojom lepotom.
Zasigurno najpoznatija prozorska stakla, ili prozore u širem kontekstu, imaju europske gotičke katedrale, poput katedrale u Chartresu, Reimsu, Canterburyju ili Kölnu na kojima se nalaže povjesni vitraži. Osim njih, mogla bih istaknuti i revolucionaran trenutak izgradnje čuvene Kristalne Palače u Londonu 1851. godine za potrebe Prve velike svjetske gospodarske izložbe. Konstrukcija te građevine koja se sastojala isključivo od željeza i stakla bila je prekretnicom u poimanju moderne arhitekrure. Upotrijebljeno je nešto manje od 300000 prozorskih ploča koje su primarno imale konstruktivnu funkciju, moglo bi se najgrublje reći funkciju građevnog materjala, no istovremeno su zadržale i primarnu ulogu propuštanja svjetlosti i oblikovanja ambijenta unutrašnjeg prostora. Sve su ploče izrađene povijesnom tehnikom puhanja cilindra, što je s obzirom na nadolazeće inovacije u proizvodnji stakla i potpunoj industrijalizaciji posljednji poduhvat primjene manualno izrađenog konstruktivnog stakla takvih razmjera“ objašnjava Jović Gazić.
Muzej antičkog stakla u Zadru osnovan je 2006. godine, a počeo sa radom 2009. godine. Ideja za osnivanje ovog muzeja došla je kao logična posledica velike količine arheološkog materijala antičkog stakla koje su nađene u zadarskom području (naročito na području antičkih nekropola poput antičke Enone, Starigrad Paklenica), Podgrađe kod Benkovca…) u periodu od 1 do 4. veka. Stako je prezentovano u nekoliko tematskih celina, prema načinu primene u rimskom društvu, a posebna celina je posvećena i staklu koje je nađeno u rimskim grobovima, običajima i načinima sarhanjivanja pokojnika. Reč je o specijalizovanom arheološkom muzeju, jedinstvenom u svetu. Muzeji stakla koji se bave ukupnim istorijskim razvojem staklarstva nekog područja ima dosta i u Evropi i SAD, ali usko specijalizovanih za antičko staklo je jedino muzej u Zadru. Muzej je prepoznatljiv po svojoj posvećenosti antičkoj kulturi, tradiciji i ukupnom življenju i stvaranju rimskog doba, a od pre nekoliko godina počeo je da se bavi i podsticanjem savremenog staklarstva u Hrvatskoj. Poslednjih 7 godina tim muzeja bavi se i istorijskim staklom srednjeg i novog veka, i formirana je zbrika ovog stakla. U muzeju radi specijalizovana restauratorska radionica, muzejska radionica za demonstraciju istorijskih tehnika oblikovanja stakla, posebno onih vezanih za antičko staklarstvo.